Work and Travel leto u Americi

2016. godine sam prvi put išao na sezonu, točnije u Umag. Svidio mi se takav život i tamo sam s prijateljem pričao kako bi još bolje bilo otići negdje dalje preko ljeta pa smo tako došli na ideju Work and Travel programa u SAD.

Tako smo se drugar Dino i ja prijavili u studenom na program. Iskreno, u par navrata sam zaboravio da sam se uopće prijavio jer sve ide bez problema kad se na vrijeme prijaviš. Prije puta, najviše me brinuo razgovor za vizu. Mislio sam da ću sjediti u uredu nekom i pričati o sebi pola sata, a na kraju je ispalo da sam došao na šalter, odgovorio na par pitanja i za 2 minute mi je bila odobrena viza. Dino je također dobio vizu bez problema. Prije samog razgovora smo rekli jedan drugome ukoliko jedan ne dobije vizu, drugi ide sam u SAD, što na svu sreću nije bio slučaj. Odmah nakon što smo izašli iz ambasade smo se napili u najbližem kafiću.

Let do Denvera je bio dugačak i naporan, 23 sata sa svim presjedanjima. Došli smo u Denver u 23h, gdje nas je čekala menadžerica sa svojom obitelji. Naša priča je malo drukčija od onih koji su išli na istočnu obalu raditi. Mi nismo bili smješteni u kući s 10 ostalih studenata, nego smo nas dvoje živjeli u hotelskoj sobi jer smo u tom hotelu i radili housekeeping. To je bila naša želja, htjeli smo otići dalje od istočne obale da ne pričamo hrvatski većinu vremena, nego da se upoznamo s amerikancima i s njima družimo. Sam posao nije težak, gosti su uglavnom bili pristojni i nisu za sobom ostavljali nered, ali sam shvatio da to nije posao za mene, draže mi je biti u društvu ljudi.

Nakon što nas je prošao jet lag krenuli smo u potragu za drugim poslom. Denver ima stopu nezaposlenosti od 3% samo, drugi posao tamo pronađeš bez problema. Bio mi je veliki šok vidjeti beskućnike kako prose na cestama, ali ih nisam nimalo žalio jer mogućnosti ima jako puno što se posla tiče. Zaposlili smo se u restoranu koji je blizu hotela gdje smo živjeli, ja sam radio u kuhinji na liniji za pizze, a prijatelj mi je bio busser. Odlično mi je bilo tamo, radio sam s čovjekom koji je uvijek imao strpljenja i nikad se nije derao kad bih nešto zabrljao. Cijela ekipa u kuhinji je bila super i bio je užitak raditi s njima. Međutim, upoznao sam dečka koji je isto bio na programu i spomenuo mi je restoran zvan Linger u centru Denvera (ja sam živio u predgrađu) te kako oni traže bussere. Otišao sam tamo na razgovor, rekao sam da ću dat otkaz u kuhinji tamo i da mogu početi raditi odmah, što se i dogodilo. Jedini razlog mog otkaza je bila plaća, skočila mi je s 9.50$ na 17.00$ sat (uračunati tippovi) . U Lingeru je cijela ekipa bila super, svi su si međusobno pomagali na poslu, čak su mi i menadžeri pomagali čistiti stolove kad je bila gužva. Tamo sam radio malo više od mjesec dana i onda je došao red na travel dio.

Planove nam je poremetio uragan zbog kojeg nam je prijatelj bio evakuiran i morao je nazad u Hrvatsku onda jer su cijene letove bile astronomski visoke.
Dok smo njega čekali joše jedan prijatelj nam je otišao ranije tako da umjesto nas četvero, dvoje nas je putovalo. Izgubili smo Dino i ja novaca i vremena na sva otkazivanja jer je sve bilo spremno za put.

Iz Denvera smo letili za Las Vegas. Neću nikad zaboraviti scenu, sletimo na aerodrom i odmah čim dođeš na aerodrom su bili aparati za kockanje. Grad je namijenjen čisto za zabavu, 3 noći tamo su sasvim dovoljno da sve doživite što LV nudi. Tamo smo unajmili auto i poslije LV-a smo se uputili za Grand Canyon. Na putu do tamo smo prešli preko Hooverove brane, a do Grand Canyona nam je trebalo otprilike 7-8 sati vožnje. Dok smo došli pao je mrak pa smo prespavali na parkingu u autu. Odjenuli smo sve duplo, naložili grijanje i zaspali. Probudim se ja usred noći, bilo je hladno ko u grobu. Odmah upalio grijanje opet i nakon toga je bilo u redu. Bili smo samo na jednom vidikovcu koji je navodno najbolji, vjerujem da stvarno je. Pogled je bio neprocjenjiv, najljepše nešto što sam vidio u životu. Nakon toga smo se uputili prema San Diegu. Proveli smo jedan dan tamo, bilo smo na poznatoj La Jolla plaži, malo se okupali i krenuli dalje prema San Franciscu, jer smo tamo trebali ostaviti auto. Nakon 8 sati vožnje stigli smo i do SF-a, također navečer oko 1 ujutro. Upravo kad smo došli je bio jedan festival u gradu i svi hoteli i hosteli su bili rasprodani tako da smo opet spavali u autu, ovaj put pored parka u centru. Vozio sam po SF-u i mogu reći da je to najljepši grad koji sam vidio, pogotovo kad smo se na vidikovac popeli i gledali Golden Gate bridge. Ukupni dojam grada su mi pokvarili beskućnici kojih ima previše. Zadnja destinacija nam je bio New York, u kojem smo proveli 2 dana. Isto smo jedva našli smještaj, ali nekako je Dino našao jeftini hotel. Prvi dan smo obilazili Long Island i naletili smo na čevabdžinicu Sarajevo. Kad smo tamo jeli osjećao sam se bolje nego da sam bio u toplicama tjedan dana 🙂  Poslije tog smo otišli u kafić Baltazar koji isto drže naši, tamo smo ujedno i prvi put sjeli na kavu jer u SADu nema kafića kao kod nas.  New York nismo toliko stigli vidjeti, pogotovo jer je vrijeme bilo kišovito, ali je još bilo iznimno sparno tako da nam se nije dalo predaleko ići. Tu je naš put završio, 4 mjeseca su proletila i htio sam se vratiti kući.

Definitivno bih htio još jednom otići jer imam poznanstva i definitivno bih se bolje snašao.
Ako netko ima pitanja nek mi se slobodno javi na Facebooku, rado ću prepričati sve što vas zanima 😀

Matija Adžić