Second job – tips & tricks

Famozna preokupacija skoro svakog Work and Travel studenta jeste drugi posao. Znamo i studente koji su radili po jedan posao i zaradili dovoljno da vrate uložen novac i fino se provedu, ali uglavnom svi ipak žele da radne mesece programa iskoristite što produktivnije i da što više zarade. Zato vam dajemo nekoliko saveta kako što lakše do drugog posla:

 

- Razmislite šta želite da radite i prvo potražite takve pozicije.

 

- Krenite u potragu čim dobijete raspored na prvom poslu.

 

- Slobodne pozicije možete potražiti i online. Craiglist je jedna od najvećih baza poslova.

 

- Ako i tražite online, svakako krenite i da obilazite kafiće, restorane, prodavnice i sl. u potrazi za poslom.

 

- Nemojte ići u grupama već samostalno.

 

- Primerena garderoba se podrazumeva.

 

- Obavezno tražite da razgovarate sa menadžerom koji će vas odmah odbiti ukoliko im trenutno ne trebaju radnici ili će vam dati da popunite aplikaciju kako bi vas zvali kada budu imali slobodne pozicije.

Ako baš imate sreće ili ostavite odličan utisak, odmah će vas pitati kada možete da počnete da radite.

 

- U toku razgovora budite opušteni, predstavite se u najboljem svetlu, pokažite ineteresovanje i entuzijazam.

 

- Podrazumeva se da imate američki broj telefona koji ćete navesti u prijavi, a ponesite i srećnu olovku za popunjavanje prijava.

 

- Ukoliko se par dana ne budu javili, slobodno prošetajte ponovo do mesta gde ste popunili aplikaciju i pitajte šta se dešava sa vašom prijavom i da li očekuju da će im uskoro trebati još radnika, a recite i kako bi baš voleli da radite tu zato što… Voleće da vide da ste zainteresovani baš za posao kod njih i da pokazujete inicijativu.

 

- Kada pronađete drugi posao ne zaboravite da ga prijavite sponzoru koji će vam poslati prazan ugovor koji popunjava poslodavac, a koji vi zatim vraćate sponzoru.

 

Ako prvi dan ne nađete zaposlenje ne gubite nadu, samo budite uporni. Svi vi idete u turistička mesta i posla će biti čim sezona krene da se zahuktava.

 

Budite vredni, lepo radite i dosta zaradite!

Work and Travel student otišao u Ameriku a onda je usledio ŠOK

 

Nije baš da je levo desno, a gore dole, ali ima nekih stvari na koje ćeš morati da navikneš.

 

Hi! How are you? Have a nice day! – od potpunih stranaca, uvek i na svakom mestu.

 

Sorry i thank you su stvar lepog ponašanja i često se koriste.

 

Smeškaće ti se mnogo i mnogi. U početku ti neće biti jasno o čemu se tu radi, a onda ćeš se i ti zaraziti tim osmehom kurtoazije.

 

Smrznućeš se iako nisi na Aljasci. Ameri mnogo vole klima uređaje i ledene prostorije.

 

Automobili su ogromni, a menjači automatski. Većina će se čuditi kako uopšte uspevaš da voziš sa manuelnim menjačem – „to je taaaako teško“.

 

Pazi kad naručuješ hranu i piće- najmanja čaša soka ili kafe je naša najveća x 2.

 

Ulicama hodaju ljudi iz svih delova sveta, svih kultura, stilova, opredeljenja… i niko ni u koga ne bulji i ne pokazuje prstom. Deviza je – živele različitosti!

 

Mnogi će te sa oduševljenjem pitati o tvojim studijama. Da, potpuno drugačiji pristup nego kod nas, jer u Americi je školovanje na ceni.

 

Biće oduševljeni kada čuju da govoriš nekoliko jezika. Bar engleski, srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski… naravno kad se malo budeš napravio važan, objasni im da su ex Yu jezici slični.

 

Zbunićeš Amerikance kada im budeš objašnjavao rodbinske veze u svojoj porodici i lepotu našeg jezika kroz sve izraze tipa tetka, stric, ujak, strina, snaja … kod njih su sve to cousins.

 

U lokalima, klubovima, kafićima pušenje ni pod razno nije dozvoljeno.

 

Kada izađeš sa Amerima uglavnom će svako platiti svoje piće ili ćete podeliti račun, nema onog našeg obrtanja tura i čašćavanja.

 

Videćeš dosta gojaznih ljudi.

 

Niko se neće smejati tvom akcentu ili greškama za razliku od nas koji padnemo sa stolice od smeha kada neki stranac pri nabadanju srpskog omaši padež ili rod.

 

Amerikanci nisu kolegijalni. I kad nema svog posla ipak neće prići da pomogne kolegi koji je u gužvi. Sa čuđenjem će gledati nas Balkance kako se ispomažemo.

 

Veš ćeš verovatno prati u perionicama čak i ako u smeštaju ima dovoljno mesta za bar tri veš mašine.

 

Svuda ćeš viđati američke zastave iako nije državni praznik ni poseta nekog stranog zvaničnika.

 

Palačinke su nešto debeljuškaste.

 

Ne zaboravi da ostavljaš bakšiš. Konobari, frizeri, sobarice, taksisti… očekuju tips ali ne ono sitno što ti cepa džepove, postoje nezvanična pravila o kojima možeš čitati OVDE

 

U spoznaji i prihvatanju razlika i jeste lepota Work and Travel programa. Zato samo napred, uplovi u avanturu punim plućima, širom otvorenih očiju, uma i srca!

Priča Au Pair devojke

Više o Au Pair programu pročitajte OVDE 

Au Pair

Pozdrav svima,

Ja sam Tanja Stojaković. Trenutno sam au pair u jednoj porodici u Americi. Prije nego ispričam svoju priču, želim da vam napišem jednu rečenicu koja je veoma važna: ,,Vjerujte u svoje snove, jer kad vi imate vjeru u njih, oni se ostvaruju!”

Ja sam svoj san ostvarila. Maštala sam o ovome što sad imam.

Završna sam godina predškolskog vaspitanja i razmišljala sam kako bi bilo veoma zanimljivo da idem na neki program razmjene, steknem nova iskustva, upoznam nova mjesta, nove ljude, naučim jezik i još mnogo toga. Razmišljala sam da odem na nekoliko mjeseci. Jedno jutro mi stiže poruka od drugarice baš o tome o čemu sam svo vrijeme razmišljala, ali nisam bila sigurna u sve detalje. Međutim, dobila sam odgovor kad sam se najmanje nadala. Drugarica me je pitala da li želim da budem au-pair u jednoj porodici u Americi. Ona je već tad bila au-pair. Sve mi je izgledalo savršeno, ali mi se godina dana činila kao veoma dug period. Razmišljala sam, a potom o svemu pričala i sa svojima da čujem njihovo mišljenje. Oni su me podržali, kao i uvijek. Onda je uslijedilo upoznavanje sa mojom novom porodicom. Nakon par razgovora preko Skajpa mogla sam da steknem svoje prve utiske o njima, kao i oni o meni. Tad sam odlučila da je to to. Moj san postaje stvarnost. Odlazim u agenciju i prijavljujem se za program. Proces prijave i prikupljanje papira su prošli dobro, bez stresa. Nakon toga je slijedio onaj ,,najteži“, najneizvjesniji trenutak, a to je viziranje. Pitanje koje mi je tad još ostalo neriješeno, bilo je: ,,Da li će mi ljudi iz ambasade dozvoliti da ostvarim svoje snove?“ I na moju veliku radost, oni su bez problema rekli DA! Dobila sam zeleno svijetlo. Nakon toga sam bila sigurna da idem u Ameriku. Ostalo je još samo da spremim kofere i sjednem u avion.

Moj odlazak je došao brzo, a s njim i moj prvi let avionom. Bila sam veoma nervozna pred polazak, kako zbog rastanka sa svojima, tako i zbog leta. Ipak, kao i uvijek, sve je prošlo i bolje nego što sam zamišljala. Let avionom je bio savršen. Ja sam sjedila do prozora, zahvaljujući mojoj seki, tako da sam čitavo vrijeme imala prelijep pogled. Po dolasku u Nju Jork bila sam veoma umorna. Naravno, legla sam da se odmorim za sljedeći dan, jer su me čekala predavanja na stranom jeziku i uz to upoznavanje mnogo novih ljudi. Predavanja koja smo imali bila su veoma korisna. S obzirom na to da studiram predškolsko vaspitanje, o dosta stvari sam već imala priliku da slušam na fakultetu, pa mi je samim tim i ova predavanja bilo lakše pratiti. Predavanja su bila o djeci raznih uzrasta. Pored toga, govorili su nam šta nas čeka u porodici, na koje situacije treba da budemo spremni, kako da reagujemo, naša prava, obaveze i još mnogo toga. Na kraju je svako predstavljao svoju državu.

Slijedio je još jedan let avionom i dolazak u moju novu porodicu. Taj dan su svi bili nervozni, jer nisu znali šta ih čeka, a ja naprotiv, nisam mogla dočekati da vidim i uživo upoznam svoju novu porodicu. Već tad sam imala osjećaj da idem u svoju drugu kuću. Moja nova porodica je predivna. Roditelji i djeca za primjer, tako da mojoj sreći nema kraja. Pola godine sam ovdje i odlučila sam da želim da ostanem još jednu godinu. Grad u kome se nalazim je prelijep, posebno preko ljeta.

Ono što mi se ovdje najviše svidjelo je:
- na sve strane mogu se vidjeti porodice kako zajedno provode vrijeme,
- ljubaznost i susretljivost ljudi na sve strane,
- mnogo ljudi se aktivno bavi sportom (nezavisno od vremenskih prilika ili od starosti),
- mnogo pasa (psima se posvećuje mnogo pažnje kao bebi, nekad možda i previše),
- uvažavanje svačijeg mišljenja i slušanje svakoga ko god želi nešto da kaže,
- opuštenost i spontanost ljudi,
- uvažavanje različitosti, bez predrasuda i osuda,
- urednost grada
i još mnogo toga. Izdvojila sam nekoliko. Naravno, sve ima svoje pozitivne i negativne strane, pa ću navesti i par negativnih.
Negativne stvari su npr.:
- pošto je visok standard, samim tim i cijene su visoke (za razliku od naše zemlje),
- puno beskućnika na ulicama,
- mnogo mentalno oboljelih ljudi koji hodaju po ulicama i sl.

Ovaj program bih preporučila svakome ko, prije svega, voli djecu i želi njima posvetiti svoje vrijeme, ko želi promjene, da upozna nova mjesta, nove ljude, različite kulture, usavrši jezik i doživi iskustvo koje će pamtiti čitav život. Kod mene se ovim iskustvom promijenilo mnogo toga. Većinu toga sam gore već navela, ali mogu dodati još:

- osamostalila se
- promijenila i mijenjam mnoga svoja razmišljanja, poglede na svijet,
- stičem iskusto za svoj posao,
- i što je najvažnije dobijam ljubav od najnježnijih i najiskrenijih bića na svijetu (moje predivne djece s kojima provodim svoje vrijeme)
Malo li je sve ovo navedeno?

Za kraj mogu samo reći: ,,Nemate šta izgubiti, možete samo dobiti mnogo toga!“ 
Ako neko ima pitanja može mi pisati na mejl:
tanjastojakovic9@gmail.com ili me naći na fejsbuku i kontaktirati.

Nešto kao Work and Travel ali u Nemačkoj – Work Holiday Germany

Moje ime je Tamara i ovo je moje iskustvo s Work Holiday Germany programom!

Za program sam prvi put cula od svoje rodice koja je prethodnu godinu isla na program Work and Travel u Ameriku. Rekla mi je da cu u Experience agenciji u Banja Luci dobiti sve potrebne informacije i da je program jako slican programu na kojem je ona ucestvovala ali da se program sprovodi u Njemackoj! Ideja da odem na njemacko govorno podrucje, da naucim jezik i pritom zaradim me je jako privukla! Imala sam poverenja u agenciju jer sam cula samo pozitivne komentare o njima i to mi je dalo dodatan motiv da je ono sto radim u redu i da ce sve biti kako treba! Naravno, dodatan motiv i zelju za odlaskom na program sam imala jer se i moj momak odlucio prijaviti i tada je nestala gotovo sva sumnja, ici ili ne vise nije bilo upitno! Inace je Vladimir moja velika podrska ;)

Prvo je slijedio intervju s njemackim partnerima iz Heilbrona koji su i glavna spona izmedju vas i njemackih poslodavaca. Ako prodjete intervju s njima i zadovoljite uslove koji se traze, vi ste u Njemackoj! Moje poznavanje je bilo malo bolje od Vladimirovog pa sam se brinula kako ce on odraditi intervju, medjutim na kraju je ispalo da je njegovo poznavanje njemackog bolje od mog (ili je sarmirao njemackog sponzora…hm) 

Kada smo prosli intervju, u roku od mjesec dana smo dobili radnu ponudu. Ponuda je bila sasvim ok, satnica je bila 9 eura po satu, radili smo 40 sati sedmicno (ja sam imala i veliki broj prekovremenih), zivjeli bismo zajedno, smjestaj je bio jako blizu mjesta gdje smo radili. Radili smo u restoranu u zabavnom parku. Zabavni park je udaljen oko 2h od Frankfurta. Imali smo dosta rodbine u tom okruzenju tako da smo pristali na tu ponudu!

Imali smo dovoljno i slobodnog vremena pa smo mogli uzivati i kada ne radimo. Posjetili smo i par obliznjih vecih gradova, obavili dobar soping kako i prilici.

U Njemacku smo se odlucili otputovati autobusom. Pakovanje i sam put su jako brzo dosli, imali smo ogromnu tremu pri samoj pomisli da odlazimo po prvi put tako daleko i na duzi period, ali sve je jako dobro proslo. Putovanje je trajao 15 sati jer smo isli autobusom ali kako je to bila direktna voznja cinilo se kao najbolja opcija.

Njemci zive brzo, ne gledaju sta i kako drugi rade vec se drze svog posla i svog tempa. Cijene rad i marljivost i to znaju pokazati. Svakog radnika ce nagraditi dodatno ukoliko on to zasluzi svojim radom.

Ono sto im fali je malo vise balkanskog meraka na koji smo mi navikli!

Na program idem i ovu godinu a vec ozbiljno razmisljam ponoviti i tokom ljeta 2018. Za prijavu je dovoljan status studenta i poznavanje njemackog jezika. Maksimalno se moze ici na tri mjeseca u toku godine (ide se uglavnom preko ljeta). Proces je jako jednostavan jer nema procesa vizranja vec agencija aplicira za vasu radnu dozvolu.

Kroz ovo iskustvo sam licno postala strpljivija i tolerantnija a moje poznavanje njemackog jezika je mnooogo bolje i mnogo sam sigurnija u komunikaciji na njemackom jeziku i imam vise samopouzdanja. Ovu godina sa mnom na program idu i moje dvije drugarice!

Svakome bih ga preporucila i iskreno sam jako puno ljudi uputila u sam program i pomogla im kod donosenja odluke jer znam da to nije jednostavno.
Ali ono sto je sigurno da je ovo nevjerovatno iskustvo gdje zaista nemate sta da izgubite.
Tamara G.

Let na drugi svet – Work and Travel priča

Nekada davno sanjan san, pričane priče iskustava drugih ljudi, mogućnost uspjeha, pronalaženje sredine za afirmaciju i razvoj, želja za iskustvom, želja za promjenom sredine, napredovanje i osamostaljivanje, spoznaja sebe ko sam i šta sam, i koje su moje mogućnosti, upravo su ovo samo neki od razloga zbog kojih sam otišao na dalek put, svima poznat, ali teško dohvatljiv. Taj put je Amerika kako je nazivaju zemlja velika, zemlja uspjeha, zemlja mogućnosti. Tu počinje moj put, moje iskustvo ljeta 2016-og, uspomene, prijatelji, životna promjena. Tu počinje moja Work and Travel priča.

 

Kako je sve počelo, prije neke dvije godine, slušao sam priče mojih prijatelja, iskustva, gledao fotografije i zamišljao i sanjao sada već dosanjan san odlaska u Ameriku. Motivacija je uvijek postojala, želja je bila prisutna, ali znate kako to kod nas ide, govorio sam idem, imao plan, samo ne konkretne ciljeve i puteve kako da to ostvarim. Prvo su dosla negiranja od strane porodice, „Šta ćes tamo, dalek je to put, možeš ti to ovdje sve da radiš, završi ti fakultet prvo“ i ostalih puno sličnih primjera zasto ne otići, izaći iz svojih okvira, zašto promijeniti svakodnevnicu, zašto učiniti korak dalje, sve samo da se ostane u ovoj državi koja nam pruža ogroman broj mogućnosti.

Onda je počela priča oko agencija na tržištu i koja šta nudi, i ko je kakav i sl. Kako sam volonterski i NVO vrlo aktivan imao sam prijatelje od kojih je svako išao preko druge agencije. Onda sam sebi rekao, odluči sam. Čvrsto sam odlučio da idem i da ću naći rješenje, ali da cu otići u Ameriku na Work and Travel program.

Kada sam obavjestio svoje, bilo je puno negiranja i nedozvoljavanja za odlazak. Uprkos neslaganju sa svojima, obišao sam agencije koje su se nalazile u Banjaluci, i od svih najbolji utisak je ostavila Experience Work and Travel agencija, koja se u to vrijeme nalazila u jednoj maloj kancelariji u Boriku u Banja Luci. Sada se nalazi na Starčevici u ulica Stepe Stepanovića 95A. Kada sam ušao u kancelariju osjetio sam pozitivnu energiju. Odmah ugledah dva momka, kako sjede, smješkaju se i izgledaju jako zadovoljno i srećno baveci se poslom koji rade. Upoznali smo se, saznah da su Goran i Slaven krenuli da ostvarimo moj san i iskustvo koje sam želio da steknem.

Samoinicijativno sam odmah na prvu želio da radim kao spasioc i idem na lifeguard program. I mi smo se tu dogovorili i ja sam se prijavio, dobio upute za dalji proces. Kada sam došao kuci, i rekao da sam se prijavio svojima, dobio sam jos oštriji i negativniji odgovor da ne mogu ići, pogotovo kao spasioc. I opet sam želio da idem.

Nakon objašnjavanja, dobih opciju da idem na program, ali nikako kao spasioc, već na neko drugo radno mjesto.
Nakon par dana skupio sam dokumente i otišao do agencije da predam iste. Opet vedar duh, odlično raspoloženje vlada, upoznah par povratnika, koji mi ispričaše odlična iskustva, i potvrdiše moj odlazak u Ameriku. Kroz razgovor sa ljudima iz agencije, pomenuvši da sam promijenio mišljenje, ponudiše mi opciju Lake Placida i poziciju busser-a, kao pomoćnika konobara i odmah na prvu prihvatih to radno mjesto, iako nisam znao šta to konkretno znači. Tu je sad nekako postajao java, i kroz čitav proces jako sam zadovoljan pažnjom i posvećenosti svakom studentu ne samo lično meni, Experience agencije, koja je zaista pružila maksimum i pomogla mi da ostvarim svoju želju.

 

Uslijedilo je viziranje i biti ili ne biti, dan D. Ideš ili ne ideš. Sa grupom i ljudima koji se nalaze u istoj situaciji, krenuh put Sarajeva po vizu, po svoju želju, po svoj san. U konzulatu i na putu do istog, puno nervoznih pogleda, ali takođe i šale i opuštajuće atmosfere. Nakon dobijanja vize i dalje nisam bio svjestan da je sve gotovo i da mogu krenuti u Ameriku. Tek dan pred polazak i pakovanje shvatih da je to zaista stvarnost. 10. jun 2016 krenuh na put, dolazak na aerodrom i upoznavanje sa ostalim studentima koji su takođe učesnici programa.

Kada sam sletio na JFK aerodrom u NY, shvatio sam da nema nazad.

Stigao sam, ispunio sam želju, tu sam, američko tlo. Dalje smo uz organizovanost i plan agenata agencije, prenoćili u NY, posjetili neka značajna mjesta i sutradan krenuli put Lake Placida, malog olimpijskog sela na sjeveru države. Putovanje do Lake Placida, proteklo je jako brzo, uz odličnu atmosferu i zabavu sa drugim učesnicima istog programa.

Kao što sam rekao, dobio sam poziciju busser-a u Mirror Lake INN hotelu, odnosno u njihova dva restorana koja posjeduju. Sve je bilo spremno za sutra i početak i prvi radni dan. Rano ustajanje i kasno lijeganje su neke od odlika ovog programa, kao i rad tokom čitavog dana. Prvi dan i naredne dvije sedmice protekle su u učenju posla kojeg treba da radim narednih mjeseci.
Neki bi rekli da često nema vremena ni da se misli na kuću jer treba raditi, a mnogima su ovo prva radna iskustva. Poslovi su razni, od različitih pozicija u restoranima i hotelima, prodavnicama, zabavnim parkovima, do mog prvog izbora posla spasioca na bazenima.

 

Radno mjesto dosta zavisi od nivoa znanja engleskog jezika, a godinama već najpopularnija je pozicija servera (konobara) gde je satnica manja, ali je zato bakšiš odličan. Ne mogu ni u jednom trenutku da se požalim na posao i zahvaljujuci ljudima iz Experience agencije koji su prepoznali u meni nešto, dobio sam dobru poziciju.

Work and Travel je program američke vlade koji omogućava studentima da provedu ljeto u SAD, da rade studentske poslove kako bi otplatili put i imali novac za život prva 4 mjeseca svog boravka, a da peti mjesec provedu putujući po Americi. Često se Work and Travel dovodi u kontekst novca, ali ono što je zaista važno jesu iskustva i uspomene, sve ono što proživiš, doživiš, upiješ, što te promeni, iz korjena protrese i ojača. I to se zaista i meni desilo. Znate ono da neke stvari morate da doživite da biste ih razumjeli? E pa to je W&T program.

Studenti pričaju priče o svom ljetu u Americi i sve su različite, a opet toliko slične. Razlikuju se mjesta, poslovi, prijatelji, ali utisak je uglavnom isti – svi se slažu da je to najbolja stvar koju su mogli da urade jednog svog studentskog ljeta. Neki jednom, mnogi i po više puta.

Život u Americi sam po sebi je brz, sve se odvija jako brzo, sve imaš, sve ti je na dohvat ruke, mogućnost da potrošiš i zaradiš. Mnogo toga se dešavalo tokom ljeta, od žurki, zabava sa drugarima, izlazaka, šopingovanja, zaista svaki dan je bio ispunjen. Totalno neka druga energija koja vlada tamo, ništa nije teško ni nakon radnog dana od preko 10 sati, nije teško ostati do kasno i popiti koju sa drustvom. Naravno mora postojati odgovornost i ozbiljnost na poslu, jer svaki poslodavac zahtjeva maksimum od svakog od nas koji učestvuju na programu. Takođe, desi se da upoznate osobe koje vas ispune u svakom pogledu, koje vas podržavaju, pa se rodi neka nova neočekivana ljubav, koja može da potraje i traje kao u mom slučaju recimo i zaista sam srećan. Uvijek kažem da se stvari dešavaju sa razlogom.

A onda se desi peti mjesec, mjesec u kojem si kao pušten sa lanca, prepušten sam sebi, željan da vidiš sve, tako puno, a tako malo vremena. Kreneš sa dva kofera puna stvari puna iskustava, uspomena, na put gdje ćeš steći mnogo novih prijatelja, upoznati i vidjeti ono sto si nekad gledao na filmovima, što si nekad zamišljao kako to izgleda, da li je stvarno tako, milion pitanja isto toliko odgovora, a samo mjesec dana. Svako od studenata ima različite puteve, neki idu na zabavu i plaže, južni dio, uglavnom Portoriko i Majami, a neki poput mene krenu putem zapada. Tako je moj put iz velike jabuke počeo letom za San Francisco. Dođoh u Kaliforniju, dođoh u najljepši grad na svijetu po meni.

 

Oduvijek sam imao predstavu da je San Francisco mnogo lijep grad, najljepši i to sam potvrdio i uvjerio se u to. Od prelijepog Golden Gate-a, do obale Pacifika, od Alkatraza, do Lombradi ulice, Pier-a 39, i svih drugih zanimljivosti i mogućnosti koje San Fran pruža. Lutanje strmim ulicama, za mene je predstavljao zadovoljstvo i sreću jer sam napokon tu, istraživanje svih čari ovog grada, ispijanje piva u nekim od najboljih pub-ova, izazivalo je potpuno zadovoljstvo u meni.

 

Nakon ogromne sreće sjedam na let za NY i povratak kući, izazivalo je dvije emocije koje su se borile. Jedna je želja i sreća sto sam u San Franu i potreba da ostanem, a druga želja za kućom, porodicom. Nakon dolaska u Veliku jabuku, bacio sam se u istraživanja, razgledanja i upoznavanja iste. Dani su se mnogo razlikovali od plaćanja taxi-a 70$ do pronalaska našeg restorana u NY i ispijanja domaćeg piva, uz nezaboravan miris i uživanje u ćevapima. NY zaista mnogo toga nudi, ali iskreno mi se nije svidio, sve je prenatrpano, svega ima, mnogo je gužva, po meni ne toliko sjajan.

 

I tako, malo po malo i ponovo si na aerodromu, čekaš let za Evropu. Kad prije?!?

Paradoks je da na početku imaš utisak da te čeka jedno dugo ljeto, ne znaš kako ćeš preživjeti posao i odvojenost od kuće, pitaš se šta ti je ovo trebalo… A onda kao dlanom o dlan došao je kraj svemu i sa knedlom u grlu se opraštaš sa ljudim i mjestima. Shvataš da je ljeto prebrzo prošlo i nije ti lako da ostaviš tu svoju kuću daleko od kuće. A kući se vraća neki novi Ti, sa osjećajem da bi sada, kada si ovo preživeo, mogao i na Mars samo da hoće. Neki novi Ti zauvijek obilježen ovim iskustvom.

Nadam se da sam vam uspio prenijeti bar dio mog iskustva i potaknuo vas na razmišljanje i proživljavanje istog. Da vas se bar nekoliko odluči poslusati me i doživjeti najbolje ljeto vašeg života, biću srećan.

Vidimo se uskoro na nekoj novoj priči, avanturi, ko zna gdje. Mahanje.