Nekada davno sanjan san, pričane priče iskustava drugih ljudi, mogućnost uspjeha, pronalaženje sredine za afirmaciju i razvoj, želja za iskustvom, želja za promjenom sredine, napredovanje i osamostaljivanje, spoznaja sebe ko sam i šta sam, i koje su moje mogućnosti, upravo su ovo samo neki od razloga zbog kojih sam otišao na dalek put, svima poznat, ali teško dohvatljiv. Taj put je Amerika kako je nazivaju zemlja velika, zemlja uspjeha, zemlja mogućnosti. Tu počinje moj put, moje iskustvo ljeta 2016-og, uspomene, prijatelji, životna promjena. Tu počinje moja Work and Travel priča.

Kako je sve počelo, prije neke dvije godine, slušao sam priče mojih prijatelja, iskustva, gledao fotografije i zamišljao i sanjao sada već dosanjan san odlaska u Ameriku. Motivacija je uvijek postojala, želja je bila prisutna, ali znate kako to kod nas ide, govorio sam idem, imao plan, samo ne konkretne ciljeve i puteve kako da to ostvarim. Prvo su dosla negiranja od strane porodice, „Šta ćes tamo, dalek je to put, možeš ti to ovdje sve da radiš, završi ti fakultet prvo“ i ostalih puno sličnih primjera zasto ne otići, izaći iz svojih okvira, zašto promijeniti svakodnevnicu, zašto učiniti korak dalje, sve samo da se ostane u ovoj državi koja nam pruža ogroman broj mogućnosti.

Onda je počela priča oko agencija na tržištu i koja šta nudi, i ko je kakav i sl. Kako sam volonterski i NVO vrlo aktivan imao sam prijatelje od kojih je svako išao preko druge agencije. Onda sam sebi rekao, odluči sam. Čvrsto sam odlučio da idem i da ću naći rješenje, ali da cu otići u Ameriku na Work and Travel program.

Kada sam obavjestio svoje, bilo je puno negiranja i nedozvoljavanja za odlazak. Uprkos neslaganju sa svojima, obišao sam agencije koje su se nalazile u Banjaluci, i od svih najbolji utisak je ostavila Experience Work and Travel agencija, koja se u to vrijeme nalazila u jednoj maloj kancelariji u Boriku u Banja Luci. Sada se nalazi na Starčevici u ulica Stepe Stepanovića 95A. Kada sam ušao u kancelariju osjetio sam pozitivnu energiju. Odmah ugledah dva momka, kako sjede, smješkaju se i izgledaju jako zadovoljno i srećno baveci se poslom koji rade. Upoznali smo se, saznah da su Goran i Slaven krenuli da ostvarimo moj san i iskustvo koje sam želio da steknem.

Samoinicijativno sam odmah na prvu želio da radim kao spasioc i idem na lifeguard program. I mi smo se tu dogovorili i ja sam se prijavio, dobio upute za dalji proces. Kada sam došao kuci, i rekao da sam se prijavio svojima, dobio sam jos oštriji i negativniji odgovor da ne mogu ići, pogotovo kao spasioc. I opet sam želio da idem.

Nakon objašnjavanja, dobih opciju da idem na program, ali nikako kao spasioc, već na neko drugo radno mjesto.
Nakon par dana skupio sam dokumente i otišao do agencije da predam iste. Opet vedar duh, odlično raspoloženje vlada, upoznah par povratnika, koji mi ispričaše odlična iskustva, i potvrdiše moj odlazak u Ameriku. Kroz razgovor sa ljudima iz agencije, pomenuvši da sam promijenio mišljenje, ponudiše mi opciju Lake Placida i poziciju busser-a, kao pomoćnika konobara i odmah na prvu prihvatih to radno mjesto, iako nisam znao šta to konkretno znači. Tu je sad nekako postajao java, i kroz čitav proces jako sam zadovoljan pažnjom i posvećenosti svakom studentu ne samo lično meni, Experience agencije, koja je zaista pružila maksimum i pomogla mi da ostvarim svoju želju.

Uslijedilo je viziranje i biti ili ne biti, dan D. Ideš ili ne ideš. Sa grupom i ljudima koji se nalaze u istoj situaciji, krenuh put Sarajeva po vizu, po svoju želju, po svoj san. U konzulatu i na putu do istog, puno nervoznih pogleda, ali takođe i šale i opuštajuće atmosfere. Nakon dobijanja vize i dalje nisam bio svjestan da je sve gotovo i da mogu krenuti u Ameriku. Tek dan pred polazak i pakovanje shvatih da je to zaista stvarnost. 10. jun 2016 krenuh na put, dolazak na aerodrom i upoznavanje sa ostalim studentima koji su takođe učesnici programa.

Kada sam sletio na JFK aerodrom u NY, shvatio sam da nema nazad.

Stigao sam, ispunio sam želju, tu sam, američko tlo. Dalje smo uz organizovanost i plan agenata agencije, prenoćili u NY, posjetili neka značajna mjesta i sutradan krenuli put Lake Placida, malog olimpijskog sela na sjeveru države. Putovanje do Lake Placida, proteklo je jako brzo, uz odličnu atmosferu i zabavu sa drugim učesnicima istog programa.

Kao što sam rekao, dobio sam poziciju busser-a u Mirror Lake INN hotelu, odnosno u njihova dva restorana koja posjeduju. Sve je bilo spremno za sutra i početak i prvi radni dan. Rano ustajanje i kasno lijeganje su neke od odlika ovog programa, kao i rad tokom čitavog dana. Prvi dan i naredne dvije sedmice protekle su u učenju posla kojeg treba da radim narednih mjeseci.
Neki bi rekli da često nema vremena ni da se misli na kuću jer treba raditi, a mnogima su ovo prva radna iskustva. Poslovi su razni, od različitih pozicija u restoranima i hotelima, prodavnicama, zabavnim parkovima, do mog prvog izbora posla spasioca na bazenima.

Radno mjesto dosta zavisi od nivoa znanja engleskog jezika, a godinama već najpopularnija je pozicija servera (konobara) gde je satnica manja, ali je zato bakšiš odličan. Ne mogu ni u jednom trenutku da se požalim na posao i zahvaljujuci ljudima iz Experience agencije koji su prepoznali u meni nešto, dobio sam dobru poziciju.

Work and Travel je program američke vlade koji omogućava studentima da provedu ljeto u SAD, da rade studentske poslove kako bi otplatili put i imali novac za život prva 4 mjeseca svog boravka, a da peti mjesec provedu putujući po Americi. Često se Work and Travel dovodi u kontekst novca, ali ono što je zaista važno jesu iskustva i uspomene, sve ono što proživiš, doživiš, upiješ, što te promeni, iz korjena protrese i ojača. I to se zaista i meni desilo. Znate ono da neke stvari morate da doživite da biste ih razumjeli? E pa to je W&T program.

Studenti pričaju priče o svom ljetu u Americi i sve su različite, a opet toliko slične. Razlikuju se mjesta, poslovi, prijatelji, ali utisak je uglavnom isti – svi se slažu da je to najbolja stvar koju su mogli da urade jednog svog studentskog ljeta. Neki jednom, mnogi i po više puta.

Život u Americi sam po sebi je brz, sve se odvija jako brzo, sve imaš, sve ti je na dohvat ruke, mogućnost da potrošiš i zaradiš. Mnogo toga se dešavalo tokom ljeta, od žurki, zabava sa drugarima, izlazaka, šopingovanja, zaista svaki dan je bio ispunjen. Totalno neka druga energija koja vlada tamo, ništa nije teško ni nakon radnog dana od preko 10 sati, nije teško ostati do kasno i popiti koju sa drustvom. Naravno mora postojati odgovornost i ozbiljnost na poslu, jer svaki poslodavac zahtjeva maksimum od svakog od nas koji učestvuju na programu. Takođe, desi se da upoznate osobe koje vas ispune u svakom pogledu, koje vas podržavaju, pa se rodi neka nova neočekivana ljubav, koja može da potraje i traje kao u mom slučaju recimo i zaista sam srećan. Uvijek kažem da se stvari dešavaju sa razlogom.

A onda se desi peti mjesec, mjesec u kojem si kao pušten sa lanca, prepušten sam sebi, željan da vidiš sve, tako puno, a tako malo vremena. Kreneš sa dva kofera puna stvari puna iskustava, uspomena, na put gdje ćeš steći mnogo novih prijatelja, upoznati i vidjeti ono sto si nekad gledao na filmovima, što si nekad zamišljao kako to izgleda, da li je stvarno tako, milion pitanja isto toliko odgovora, a samo mjesec dana. Svako od studenata ima različite puteve, neki idu na zabavu i plaže, južni dio, uglavnom Portoriko i Majami, a neki poput mene krenu putem zapada. Tako je moj put iz velike jabuke počeo letom za San Francisco. Dođoh u Kaliforniju, dođoh u najljepši grad na svijetu po meni.

Oduvijek sam imao predstavu da je San Francisco mnogo lijep grad, najljepši i to sam potvrdio i uvjerio se u to. Od prelijepog Golden Gate-a, do obale Pacifika, od Alkatraza, do Lombradi ulice, Pier-a 39, i svih drugih zanimljivosti i mogućnosti koje San Fran pruža. Lutanje strmim ulicama, za mene je predstavljao zadovoljstvo i sreću jer sam napokon tu, istraživanje svih čari ovog grada, ispijanje piva u nekim od najboljih pub-ova, izazivalo je potpuno zadovoljstvo u meni.

Nakon ogromne sreće sjedam na let za NY i povratak kući, izazivalo je dvije emocije koje su se borile. Jedna je želja i sreća sto sam u San Franu i potreba da ostanem, a druga želja za kućom, porodicom. Nakon dolaska u Veliku jabuku, bacio sam se u istraživanja, razgledanja i upoznavanja iste. Dani su se mnogo razlikovali od plaćanja taxi-a 70$ do pronalaska našeg restorana u NY i ispijanja domaćeg piva, uz nezaboravan miris i uživanje u ćevapima. NY zaista mnogo toga nudi, ali iskreno mi se nije svidio, sve je prenatrpano, svega ima, mnogo je gužva, po meni ne toliko sjajan.

I tako, malo po malo i ponovo si na aerodromu, čekaš let za Evropu. Kad prije?!?

Paradoks je da na početku imaš utisak da te čeka jedno dugo ljeto, ne znaš kako ćeš preživjeti posao i odvojenost od kuće, pitaš se šta ti je ovo trebalo… A onda kao dlanom o dlan došao je kraj svemu i sa knedlom u grlu se opraštaš sa ljudim i mjestima. Shvataš da je ljeto prebrzo prošlo i nije ti lako da ostaviš tu svoju kuću daleko od kuće. A kući se vraća neki novi Ti, sa osjećajem da bi sada, kada si ovo preživeo, mogao i na Mars samo da hoće. Neki novi Ti zauvijek obilježen ovim iskustvom.

Nadam se da sam vam uspio prenijeti bar dio mog iskustva i potaknuo vas na razmišljanje i proživljavanje istog. Da vas se bar nekoliko odluči poslusati me i doživjeti najbolje ljeto vašeg života, biću srećan.

Vidimo se uskoro na nekoj novoj priči, avanturi, ko zna gdje. Mahanje.